Terezia Begić rođena je prije osam decenija u Čantaviru, nedaleko od Subotice. Pored nje njeni roditelji su imali još djece, njih osam. Iako su bila teška vremena sve su ih uspjeli iškolovati. Terzia je u Subotici završila učiteljsku školu na mađarskom jeziku. Za vrijeme školovanja upoznala je svog budućeg muža i kad je diplomirala vjenčali su se i odselili u njegov rodni grad Prijepolje. Doseljenje u novi grad, novo okruženje nije joj bilo lako, iz razloga što nije znala dobro srpski jezik, ali s tim da je tamošnji ljudi prihvate nije bilo problema. Nakon provedenih šest mjeseci u Prijepolju počela je da radi u školi u Hisardžiku nedaleko od Prijepolja . Posle sedam godina prešla sam u Prijepolje u školu “Milisav Stiković” i ostala do penzije. Majka je troje djece, baka šestero unuka i prabaka jednoj maloj djevojčici i dječaku. Posle smrti svog supruga preselila se u Sarajevo kod svoje djece.
Od komadića gline, uz tihu muziku, svojim prstima Terezia stvara unikatno keramičko posuđe.
“Moja mama je živjela u Kaliforniji kod mojih sestara. Bila je bolesna i ja sam otišla na ispomoć . Tu sam započela druženje s glinom. Sestra mi je donijela parče gline da u slobodno vrijeme se zabavljam i da pokušam napraviti nešto. Napravila sam zdjelicu. Sestra odnijela u klub keramičara gdje i ona stvara izvanredne stvari. Ispekla, stavila glazuru, ponovo ispekla i donijela. Od tada se ne odvajam od gline. Bila sam tu devet mjeseci. Upoznala grupu keramičara, divnih ljudi od kojih sam puno naučila. Pekla svoje radove na stari indijanski način, savladala donekle Raku tehniku, gdje te uvijek čeka iznenađenje. Možeš samo naslutiti koja boja će se formirati prilikom pečenja. Glazure se pretvaraju u fantastične boje. Naučila čipku praviti na tacnama i još puno toga.Sve to sam radila pored mame koja je uživala gledajući kako od gline stvaram divne predmete. Po povratku u Sarajevo imala sam dosta problema da se pokrenem sa radom. Baviti se keramikom je prilično komplikovano. Nabavka odgovarajuće gline, glazure, a ponajviše nedostatak peći za pečenje gdje moraš dostići najmanje 1000* C. Imala sam sreću. Otvorila se ” TAKO” škola za keramiku i grnčarstvo u Sarajevu. Odmah sam se upisala i riješila sve probleme. I dan danas idem jednom nedeljno i u studio i u društvu mladih ljudi nastavljam stvarati nove eksponate”, o svojim pocetcima i dodiru s glinom ispričala nam je Terezia.
Na početku svog bavljenje kreativnim radom ova osamdesetogodišnja kreativka je svoje radove poklanjala njenim prijateljima kao poklone za rođendane, svadbe i druge proslave. Onog momenta kad je vidjela da svoje radove može pokazati široj publici uključila se u jednu kreativnu grupu, te izlagala njene radove u tržnim centrima, Mercatoru, BBI, Importanneu, Baščaršiji…..
“Rad sa glinom je dugotrajan I skup. Da bi se došlo do gotovog proizvoda treba glinu dobro umjesiti da nema zraka u njoj. Zatim formiraš predmet, gladiš, uneseš u njih ljubav, nježnost, strpljenje….zatim ide na sušenje najmanje nedelju dana. Onda ide u peć i peče se na 1040*C. Puno puta se desi da prilikom sušenja napukne. Tada potopiš i sve iznova radiš. Posle pečenja nanosiš glazuru i ide na finalno pečenje opet na 1040*C. Sa nestrpljenjem čekaš da se peć ohladi da možeš vidjeti svoj rad”, objasnila nam je postupak izrade sa glinom Terezia te dodala kako njeni radovi krase domove širom svijeta od Italije, Njemačke, Švedske, Francuske, Mađarske, Kalifornije, Kanade , Arabije…
Ono po čemu su njeni radovi posebni je to što su dosta komplikovani. Dosta njih je sastavljeno od malih komadića gline. Navela je primjer jedne zdjele koju sastavlja od cvjetova pravljenih od sitnih kuglica gline povezujući iste sa lišćem i zmijicama. Tu utroši najmanje 5-6 sati rada sa svježom glinom. Za prenošenje glazure treba još 2-3 sata.
Asortiman njenih proizvoda je raznovrstatan te kod nje možemo načiod šoljica za kafu i čaj, bokale, tacne, tanjiriće za kolače, zdjelice za supu, kompot, sladoled, vazne, ukrasne saksije za cvijeće, slike raznih motiva.
Več je dvanaest godina kako se Terezia druži s glinom. Rad s glinom je opušta, dok radi zaboravi na sve probleme. Strpljivo i s ljubavlju uživa i formira predmete te sa nestrpljenjem očekuje završnu fazu rada.
“Već dvanaesta godina kako se družim s glinom. Sa zadovoljstvom mogu reći da sam učestvovala na mnogim prodajnim izložbama nekad vrlo uspešnim, nekad slabijim. Sve u svemu sam zadovoljna. Drago mi je što sam uspjela u puno domova unijeti ljepotu, ljubav , tolinu utkane u te radove”, o svojim uspjesima s ponosom priča Terezija te dodaje kako bi posebno izdvojila tri izložbe:
1. Prva u septembru 2012.u okviru “TAKO” škola keramike i grnčarstva u Historijskom muzeju u Sarajevu.
2. Druga u novembru 2013. isto u okviru škole u Galeriji Mak Dizdar u Sarajevu.
3. Treća, a ujedno i njena prva samostalna izložba unikatne keramike u Muzeju u Prijepolju u julu- avgustu 2015. godine.
Terezija je za kraj razgovora svakom kreativcu poručila da bude istrajan, jer kako kaže kreativan rad je taj koji oplemenjuje naše duše, a njene radove možete pogledati na njenoj Facebook stranici.
