Kad govorimo o kreativnosti možemo slobodno reći da se ona ne mora ogledati samo u ručnom radu. Kreativni možemo biti i u drugim stvarima, a jedna od njih je i pisanje knjiga gdje je između ostalog potrebna i ta kreativna crta.
Već nekoliko puta smo pisali i o kreativnim spisateljima, ali našu potragu za njima nismo završili. U toj potrazi mi dođosmo i do Razije Čolaković.
Razija je široj javnosti već poznata po oštrom jeziku i dobrom smislu za humor te kao takva na njenoj Facebook stranici koju je prije 9 godina napravila s ciljem da unese malo realnosti i nasmije ljude. Danas njena stranica broji preko 300 000 pratioca. Na njoj Raza i objavljuje zanimljive tekstove iz svog života, ali i one humoristične tekstove.
Jedna je od osoba na čiju objavu slučajno naiđete po društvenim mrežama, namjerno je zapratite i svaki dan se punite pozitivnom energijom. Rođena je u Cazinu, trenutno živi u Brčkom. Iza ove ponosne i prkosne, žene, majke i supruge sada stoje tri objavljene knjige, a četvrta knjiga je u pripremi.
Iako diplomirani politolog žurnalistike i komunikologije u Razijinom životopisu stoje i tri već ispisane knjige, a četvrta knjiga je trenutno u procesu pisanja. Raza nam je rekla kako je papir je njen najbolji prijatelj.
Sve njene knjige usmjerene su ka boljem položaju žena u cijelom svijetu, s posebnim osvrtom na regiju, tj žene s Balkana.
“Roman će biti pisana riječ moje majke, prenesena preko mene, koja nije smjela, znala i umjela pričati naglas! Taj roman će biti poklon moje majke svim ženama svijeta, posebno našim ženama s ovih prostora da nikada ne budu kao ona”, ispričala nam je Raza o svojoj četvrtoj knjizi, a njen intervju možete pročitati u ostatku teksta.
Razo, možete li nam se, za početak, predstaviti? Ko je Raza, šta je ispunjava i šta radi?
Ja sam Razija Čolaković diplomirani sam politolog žurnalistike i komunikologije, trenutno na postdiplomskom studiju za magistra politologije, spisateljica, motivaciji govornik, humorista, majka, supruga, domaćica.. Žena koja iz svog iskustva priča i piše, o svakodnevnom životu jedne Balkanske žene. Za sebe mogu reći da sam pozitivna osoba koja voli nasmijane i vesele ljude, vesele boje, voli gledati crtiće i komedije, slatkiše i sok od grožđa, a iznad svega voli učiti. Najsretnije se osjećam na fakultetu s profesorima. Toliko toga sam propustila, toliko toga treba još da naučim. Ja sam sanjar, vizionar, neko ko vjeruje u čuda… Što kaže jedan naš pjevač: Ti si sve ovo vrijeme ostala dijete, nevino čisto do srži…
Kako je započela Vaša“priča” s Facebookom, cilj stranice koju vodite ?
Prije čini mi se, devet godina napravila sam stranicu s ciljem da unesem malo realnosti i nasmijem ljude, tj da u virtualni svijet “ubacim” malo našeg Krajiškog humora i pokušam na svoj način vratiti ljude u realan život. Nije mi se svidjelo toliko izvještačenosti na društvenim mrežama, niti sva gluma koja i danas postoji. Osjetila sam potrebu da kreiram stranicu i evo gdje me sve to dovelo. Potpuno spontano.
Jeste li kao dijete voljeli pisati i čitati? Sjećate li se kakve ste ocjene dobivali iz školskih zadaća? Koji je bio Vaš omiljeni dječji pisac?
O,da! Kao dijete sam bila od onih koji su najbolje, najtečnije i najizraženije čitali. To je stalno govorila moja učiteljica Ajka. Bila sam odgovorna učenica, školske zadaće sam uvijek radila, bila aktivna na časovima, stalno sam se javljala, pitala, komentarisala…Kao i danas. Moj omiljeni pisac a ujedno i autor najdraže lektire je Fenimor Kuper.
Kako Vam je došla ideja da počnete pisati svoju prvu knjigu a šta Vas je motiviralo da ih napišete još?
Ideja za pisanje moje prve knjige inata, kako je zovem, nastala je iz potrebe i silne želje da se obrazujem, tj. studiram. Moj otac nije mi mogao plaćati školovanje, poslije srednje sam se udala, ali želja da radim na sebi nikada nije prestala. S vremenom je samo rasla. Nisam imala novca za to, niti bilo čiju podršku. Odlučih tada u ime Boga i s molitvom Najmilostvijem da mi pomogne, napisati prvu knjigu. Kao što rekoh zovem je knjiga inata, jer je to i početak moga rada na sebi, borbe koja će tek uslijediti i žrtve koju sam morala podnijeti da uspijem, a u svemu tome pomoglo mi je upravo pisanje. Papir je moj najbolji prijatelj. Sve trpi i ništa me ne pita. Poslije prve, došla je i druga o mom djetinjstvu, pa treća kao moja pobjeda.
Je li Vam osnovni motiv pisanja upravo usmjeravanje i motivacija žena ili vaše knjige imaju i neku drugu poruku ?
Sve moje knjige, kao i kompletno moje djelovanje usmjereno je ka boljitku života žena u cijelom svijetu, s posebnim osvrtom na regiju, tj žene s Balkana. Ja sam žena s Balkana, kao takva odlično razumijem šta naše žene prolaze, kakve živote žive, na koji način su tretirane i koliko su u stvari zapostavljene. Zato preko 300.000 ljudi me i prati, jer realno predstavljam ženu, bez obzira odakle bila. Ne znam da postoji realnija, otvorenija i direktnija osoba na društvenim mrežama od mene. To ima svoje pozitivne i negativne strane. Uostalom, kao i sve u životu. Ali ja drugačije ne želim, niti znam.
Šta biste nam Vi kao pisac mogli reći o Vašem prvijencu?
Ja sam žena koja piše svoje stavove i razmišljanja o životu javno. Moja prva knjiga je preiskrena, možda više nego što je trebalo, ali pokazalo se odličnim. U njoj pišem sirovo, bez cenzure o svojim počecima, o borbi za sebe, ali borbi s onim s kim ne bi trebalo borbe biti: S mužem. Tad sam otvorila “Pandorinu kutiju” mnogih sudbina s ovih prostora. Ima u toj knjizi i poezije, iako poeziju rijetko pišem.
Radite i na vašoj novoj knjizi “Nemoj biti k’o ja”. O čemu se radi i kad možemo očekivati njen izlazak? Kakva su Vaša očekivanja povodom promocije?
Moja četvrta knjiga “Nemoj biti k’o ja” je ujedno i zatvaranje poglavlja o meni i mom životu. Konkretno, to će biti kraći roman o životu moje rahmetli majke, odnosno o životu mnogih naših žena iz toga doba. Fizičko, psihičko, seksualno i ekonomsko zlostavljanje sve je to prolazila s mojim ocem. Nažalost pokazalo se i danas da ih ima mnogo, koje žive sličnim ili istim životom kao moja majka nekad. To je jasno vidljivo i u komentarima kada objavim neki dio iz knjige, i to me jako boli, ali me ujedno i motivira da nastavim. Roman će biti pisana riječ moje majke, prenesena preko mene, koja nije smjela, znala i umjela pričati naglas! Taj roman će biti poklon moje majke svim ženama svijeta, posebno našim ženama s ovih prostora da nikada ne budu kao ona! Čitati će ga sve žene i ostavljati u emanet svojim kćerima.
Šta je teže jednom piscu, da napiše početak ili da napiše kraj?
Pisci su ljudi koji pišu iz duše, plove po najdubljim ponorima srca, diraju u najskrivenije emocije i zalaze tamo odakle drugi bježe: u bolne ćoškove svoga bića. Drugi ljudi se u tome pronađu ili ne pronađu. Nekome je teži početak a nekome kraj. Meni je uvijek bio teži početak, zato što opet iznova sve proživljavam, a kraj doživim kao rasterećenje i konačan mir.
S obzirom na fakultet koji ste odabrali, da li književnost za Vas predstavlja bjekstvo iz stvarnosti ili je to proizvod Vaše ljubavi?
Književnost mi nikada nije služila kao bjekstvo iz stvarnosti, naprotiv. Ja sam postala književnica pišući stvarnost. Liječila sebe i druge tekstovima o stvarnom životu, dajući nadu stotinama hiljada žena da se sve može, samo ako to dovoljno jako želimo. Ne znam koliko ih ima uopće takvih.
Razo, molimo Vas da za kraj ostavite neku poruku našim, a i Vašim čitateljima!
Poruka za kraj: Ne želi drugome što ne želiš sebi i vidjeti ćeš kako će sreća pokucati i na tvoja vrata. Ne poredite se ni sa kim, jer takvi kakvi ste, već ste drugačiji i jedinstveni.