Marsela Sukić, 39 godina, majka je dvoje djece koji su njena najveća snaga u životu. Odrasla u divnoj porodici, okružena ljubavlju, odgojena da bude dobra, da pomogne, da poštuje. Nekad i sama zna reći da je to potpuno pogrešno za ovaj ludi svijet u kojem živimo. Marsela boluje od multipla skleroze, ali to je nije spriječilo da živi i uživa u životu. Ona piše i slika. Poslala nam je svoju priču koju vam u cjelosti donosimo.
„Znate, kad sam bila dijete i kad bi se poveli ti mali ozbiljni dječiji razgovori, na pitanje sta bi željeli da postanemo kad odrastemo moj odgovor je bio MAMA. Moj san se ostvario. Ja sam mama jednog prekrasnog dječaka i prekrasne djevojčice. Njih dvoje su moj cijeli svijet. Oni moje dane boje duginim bojama. Najveća snaga u životu.
To malo dijete, mala Marsela tada nije ni slutila koliko težak život je čeka. Mnoge borbe su bile ispred nje. Sjećam se dana kad sam upoznala svog, sad već bivšeg supruga, mislila sam da sam najsretnija žena na cijelom svijetu. Sve ono što treba da krasi jednog muškarca imao je. Stvari su se počele mijenjati od dana kad se moj sin rodio. Počinje psihička tortura koju ja tada nisam shvatala. Mislila sam da to što nikad nije bio zadovoljan je za moje dobro. On samo želi da budem što bolja majka, žena. Ni slutila nisam koliko sam samo griješila. Ubrzo se rađa i moja kćerka. To je bila najljepša beba koju sam vidjela. Od tog dana kreću užasi. Trudila sam se da uradim sve što kaže samo da u kući bude mir. Sjećam se svoje panike kad bi trebao doći sa posla. Išla bi po kući i gledala da li je sve na svom mjestu. Govorila bi sebi kuća pospremljena, ručak gotov, djeca su bila u šetnji, sve je ok. I sad kad čujem zvuk ključa u vratima sjetim se tog straha. Nekad se pitam da li je svjesno to radio? Zašto je to radio?
Bio je 9 avgust, dan pred rođendan moje kćerke. Bile su ljetne vrućine, ja cijeli dan sam trčala po kući, oko djece on se samo derao, zahtjevao. Sve što uradim nije OK. Molila sam ga da krenemo po tortu cijeli dan. Uveče je rekao da se spremimo. Mrzila sam to. On bi uzeo ključeve i krenuo, a ja i djeca kao male cuke, grozan osjećaj. U šestom mjesecu trudnoće sam pala niz stepenice noseci sina, torbe i kese, a on isped nas. Hvala Bogu nije ništa bilo ni meni, ni sinu ni bebi u stomaku. Mogla bi čini mi se danima pisati koliko je raznih poniženja bilo. Da se vratim na priču. Dan poslije ovoga probudila sam se ujutro, djeca doručak i kad sam sjela da pijem kafu bum, mislila sam da imam srčani napad. Umila sam se, ništa. Blizu je ambulanta. Odveo me. Srce je bilo ok, pritisak ok, a ja i dalje loše. Došla sam kući i mislila samo kako bi otišla kod svojih roditelja. Inače moji roditelji žive u drugoj državi, ovdje sam potpuno sama, nikog svog. Pristao je da me odvede. Sjećam se da sam cijeli put plakala. Kad sam stigla kod svojih roditelja i sad se sjećam bola, tuge u očima moje majke. Odveli su me na pretrage dobila sam dijagnozu depresija, anksioznost, panični napadi. Ne postoje riječi kojima bi vam to mogla opisati. Strah od straha, strah da dišem, živim… Dobila sam lijekove, lagano se oporavljala dok su svi šaputali da sam luda. Znate kad vam je doista stalo da pomognete nekom pokušat ćete naći što više informacija o toj bolesti, pokušati razumjeti i pomoći. Nisam imala ništa od toga. Sama u svojim borbama. Postajalo je sve gore i gore. Psihička ubijanja svaki dan. Vidjela sam da ne mogu više da šutim. Odlučila sam se za borbu. Razvela se i počela novi život. Išla na psihoterapije dugo jer me doveo do toga da mislim da sam najružnije, najgluplje stvorenje na svijetu. Imala sam divnu psihoterepeutkinju. Ona je plakala sa mnom.
Kao rezultat visegodišnjeg trpanja problema u sebe dobila sam MS. Moj doktor na pitanje kako sam dobila MS mi je rekao:“Svaka autoimuna bolest se dobija tako što godinama jedes go*** i kad ta go*** nemaju gdje organizam tako reaguje. Počinje napadati sam sebe“.
Dugo smo nas dvije skupa. Ja i moja gđa. MS kako je ja zovem. Zajedno ustajemo, učimo da hodamo, plačemo i smijemo se. Par puta me stavila u krevet. Al naučile smo hodati opet. Moja bolest me naučila puno toga. Jedna od najvažnijih lekcija je da volim sebe. Da i ako imam bolest nisam manje vrijedna. Lagano pretvorila sam se u antenu koja svakoga trenutka očitava svoju razinu energije. Većina nas sve što radimo radimo iz najboljih namjera, želimo biti dobri, pomagati prijateljima, porodici, ali sam shvatila da sve to je u redu ako ne trpi moja energija. Ako se nakon bilo kojih vaših aktivnosti osjećate ispunjeno i dobro, tada je sve OK. Ali ako se nakon bilo kakvih aktivnosti osjećate loše, iscrpljeno, to je prvi znak da trpi vaša energija. Ova energija se zove suptilna energija. Ona je izuzetno važna za naš život, naše zdravlje i odnose.
Konačno imam vremena da radim stvari koje volim, koje me čine sretnom. Pišem, slikam… Uskoro izlazi moja prva knjiga. Ovde ću vam napisti par djelova iz moje knjige. Nadam se da će vam se dopasti. Knjiga je o mojim životnim borbama. O bolesti i mojem odnosu prema njoj. O lekcijama koje mi je život poslao. O ljubavi, najjacem lijeku na ovom svijetu. Za mene sve je ljubav. Ja sam ljubav. Vi ste ljubav. Često me pitaju da li ću biti takva kad budem u kolicima? Naravno. Ne postoji sreća tijela samo sreća duše. Moja duša je sretna, pleše svaki dan. Sretna, voljena i zadovoljna. Pitaju me kako si ti toliko sretna, nasmijana, a toliko problema i izazova u životu imaš? Zato što se radujem svakom novom danu! Svojoj djeci! Porodici! Suncu! Mjesecu! Kiši! Vjetru dok se igra sa mojom kosom i ne marim što će mi zamrsiti kosu. Leptiru! Ptičici! Malom peru koje nađem na ulici! Divnim ljudima koji su u mom životu! I onima koji su otišli, hvala im za lekcije! Lagano je biti sretan kad spoznaš prave vrijednosti! Radujte se tuđoj sreći!
ODLOMAK IZ KNJIGE
Znate pričala sam vam o divnoj ženi koja se uselila u moju kuću. Zajedno smo se smijale, plakale, plesale, družile dosta dugo vremena. Vrijeme je prolazilo. Zajedno smo učile, rasle… Jednoga dana spakovala je svoj kofer i sjedila mirno kao i prvog dana kad je došla. Mila moja, ja sada idem. Ostala sam tačno onoliko koliko je bilo potrebno da naučiš neke lekcije. Stajala sam nijemo i gledala u nju. Suze su same klizile niz lice. Nisam mogla sanjati da će mi biti ovako teško. Ustala je i zagrlila me jako. Nemoj, nemoj plakati. Sjeti se lekcije o zahvalnosti. Zastala sam. Da, ona me je učinila jačom, mudrijom, bogatijom u svakom smislu. Budi zahvalna Marsela. Uz nju si sazrela. Postala jača. Otkrila svjetove za koje nisam znala da postoje. Nasmješile smo se jedna drugoj. Na rastanku mi je rekla pazi na sebe molim te, ovo poglavlje je gotovo ja ovde završavam, ti nastavljaš dalje i otišla. Naglo kao što je i ušla u moj život. Obrisala sam suze, mislila sam da je to to. Moj život će sada biti miran. Konačno mogu i ja malo odahnuti i uživati u životu. Prošlo je par mjeseci od toga. Spremala sam se na put. Idem roditeljima. Sretna. Marsela čujem glas okrenem se, ali nigdje nikoga. Ja sam tu opet isti glas. Zbunjeno sam gledala oko sebe. Ne brini, sve je ok, uskoro ćes me upoznati reče tiho i nestade. Čeka me još jedna lekcija. Znam. Osjećam. Boze, daj mi snage šta god da bude, tiho dižem ruke nebu i molim Boga. Zaboravila sam na nju mislila da više neće ni doći. Stigla kod roditelja. Tamo sam voljena, sigurna. O Bože poživi moje roditelje. Boze čuvaj mi ih tiho govorim u sebi dok sjedim sa njima i posmatram njihova sretna lica. Tog jutra sam ustala ranije, kao i obično, uživala u mirisima jutra. Volim jutra. Sunce je milovalo moju kožu, a vjetar se igrao sa mojom kosom. Hvala ti Bože na ovom divnom trenutku. Dišem svjesno. Uživam u trenutku. Marsela!? Opet isti glas. Otvorila sam oči. Pogledala pored sebe i ugledala ženu od svijetla. Bila je prekrasna, ali ujedno i strašna. Strah me obuzimao dok sam je gledala. Ona se smiješila. Nemoj se plašiti, tiho je prošaputala. I ja sam morala doći. Tako mora biti. Da li si ti kao moja divna žena koja je bila uz mene, upitala sam je? Voljela bi ti reći da jesam, ali ne, nisam. Ostajem sa tobom do kraja života. Upitno sam je gledala. Da mila do kraja života. Osjetila sam strah, neka čudna struja je prošla kroz moje tijelo. Cijeli život? Osjetila sam da me čeka nešto veliko i teško. Ja se zovem gospodja M. Hej imamo isto početno slovo imena govorila je smješkajući se. Čak nam i prezime počinje na isto slovo S. I tako je mene gospoda M.S. uhvatila za ruku. Ja te više ne ostavljam rekla je tiho. Do kraja ove igre koju život zovemo idemo zajedno ruku pod ruku. Ne plaši se. Pomagacemo jedna drugoj. Ja ću pomagati tebi, a ti meni. Molim te nemoj da me mrziš pokušaj da me zavoliš kao što sve druge voliš. Znam da više ništa neće biti isto. Osjećam. Dobro došla gospodjo M.S. tiho sam prošaputala. Dobro došla. Kažu da je MS neizlečiva bolest, ali postoje lijekovi koji je sprečavaju da uništava mozak. Dobiću i ja te lijekove! Ni ja, ni moja djeca nismo zaslužili da moja bolest definiše naše živote! Nije pošteno! Mnogo toga nije pošteno. Kad čovjek cijeli život se trudi da da misli dobro, radi dobro bez obzira na sve nekako baš poražavajuće. Ja nikome nisam pomislila, a ne uradila nešto loše. Ja sam ta kojoj se loše desava. Trudim se da vedrim, ne da oblačim, i da svima uljepšam dan. To sam ja. Evo vec 20 dana smo skupa nas dvije. Dobro sam, zadovoljna, ne dira me gospodja M.S puno, ali tu je uz mene stalno. Učimo da hodamo zajedno. Nekad se sapletemo hodajući, ljudi nas gledaju čudno, ali naučit ćemo mi hodati. Zajedno zaspimo i budimo se, smijemo, plačemo. Ja se ne dam. Branim se osmjesima, srećom, dobrom. Želim da živim, da ljubim djecu, moju Ajsu moga Amu, i sve koje imam! Želim da se družim sa prijateljima, da se smijemo i radujemo životu. Naprijed želim, nazad ne umijem i samo naprijed je moj put. Nekad težak, pretežak, ali je moj. Napred za sebe, naprijed za moju djecu, moje roditelje, brata, drage moje rođake za ljude koje volim i koji me vole. Hej sve vas voli Marsela, ona koja hrabro i prkosno gleda u lice svemu. Kako moj dragi prijatelj zna reći: “Ti si ratnica svjetlosti, a ratnice svjetlosti sijaju i kad je najteže”. Dragi moji, savetujem vam da učinite isto. Bilo šta da vas snađe u životu. Koliko god u tom momentu bilo strašno. Pogledajte oko sebe i znaćete da ništa nije jače od onog što vi imate u vama samima. A to je LJUBAV!!! Budite LJUBAV!!! Živite LJUBAV!!! Ja hoću jer ne znam i ne želim drugačije. LjUBAV JE LIJEK.
Marselin rad možete pratiti preko njene facebook stranice.
