Borite se protiv onog što vas je sasjeklo, borite se da uspijete nadživjeti sami sebe svojom hrabrošću. Živite za sebe i one koji vas vole, nikada za one koji vas ne osjećaju, ni vas ni vaše potrebe ni vašu bol… Zapamtite, nekada možete više sami za sebe učiniti nego od drugih očekivati saosjećanje…
Dijana Nini Knežević
Danas vam donosimo jednu jako inspirativnu priču o Bojani Šatara. Bojana je djevojka koja od rođenja boluje od cerebralne paralize, ali i djevojka koja se izdigla i pokazala i dokazala da je jača od toga. Pokazala je da se bolest i sve poteškoče mogu pobijediti. Danas Bojana ima svoj mali biznis, a o čemu se radi pročitajte u priči koju nam je Bojana poslala.
„Zovem se Bojana Šatara, imam 36 godina. Trenutno živim u Gradišci, a inače sam iz Donjeg Vakufa. Takođe sam osoba sa invaliditetom, tj. imam cerebralnu paralizu od rođenja. Moji roditelji i dvije sestre su mi najveća podrška u životu, a tetkina dva anđela, najveća radost.
U toku mog odrastanja je bilo mnogo predrasuda od ljudi i djece koja me prvi put vide ili čuju, pošto imam spazam jezika i slabije govorim. Osnovnu školu sam započela u Donjem Vakufu, a završila u Srebrenici. Moji školski drugovi su bili najbolji drugari, mnogo su mi pomagali kroz školovanje i dan danas se čujemo preko fejsa. Kad kažem da je bilo predrasuda, prvenstveno mislim na poglede sažaljenja i došaptavanja među djecom, jer meni niko, nikada, nije lično rekao ružnu riječ. Ali sam primjećivala te poglede i došaptavanja.
Prije par godina sam počela da dizajniram kalendare za rodbinu i vidjela sam da im se sviđa to što sam uradila. Onda je trebalo da roditelji i ja krenemo na rođendan, pa sam uradila naljepnicu za flašu vina sa porukom. Nakon nekog vremena sam probala da radim i dekoracije za dječije rođendane i vidjela sam da se to ljudima sviđa.
Ništa ne bih mogla bez pomoći i podrške roditelja, jer iako ja uradim pripremu i dizajn, moja mama realizuje u konačan proizvod.
Ako imam posla veći dio dana provedem za računarom, ali inače volim da šetam, čitam, rješavam sudoku i ukrštene riječi, da slažem puzzle. Najviše volim da se poigram sa moja dva anđela Miom i Lazarom.
Najponosnija sam što sam uspjela da redovno završim osnovnu školu, srednju sam završila vanredno, jer smo tada došli iz Srebrenice u Gradišku. Tada u Gradišci nije bilo elektrotehničke škole, smjer informatika, što sam jako željela da završim, pa sam upisala u Banja Luci. Ali mi je bilo jako naporno da živim ili putujem u Banja Luku i zato sam završila vanredno. Mada sam bila primljena na redovno školovanje u ekonomsku školu”
Bojanine zaista prekrasne radove možete pogledati na njenom facebook profilu.
“Izraz posebne potrebe se, nažalost, često koristi u svakodnevnoj komunikaciji kad se govori o osobama sa invaliditetom. Istina je da osobe sa invaliditetom imaju jednake potrebe kao i osobe bez invaliditeta. Jedina je razlika što oni zadovoljavaju iste potrebe na drugačiji način, u skladu sa svojim mogućnostima. Tokom života stiču različite adaptivne mehanizme koje svakodnevno koriste kako bi nezavisno i jednako učestvovali u različitim društvenim procesima i odnosima.”
Ira Adilagić
