Jasmina Karahmet (33), ekonomista po struci koja se dugi niz godina bavi slikanjem i dekupažom, oslikava MDF predmete i obične stvari pretvara u prava umjetnička djela koja promoviše na Facebook stranici Just Art Unikatni radovi i na Instagram profilu @justart_unikatni_radovi, Jedna je od onih čiji su radovi vrlo specifični, a stil prepoznatljiv. Jasmina vrlo često svoje radove dodatno ukrašava epoksidnom smolom bilo da se radi o slikama ili predmetima od dekupaža.
Baš zbog tog njenog prepoznatljivog do sad nama ne viđenog stila kontaktirali smo Jasminu, a ona je sa nama podijelila svoju veoma lijepu i kreativnu priču.
“Zovem se Jasmina Karahmet, imam 33 godine i rođena sam u Zenici, gdje sam završila Opću gimnaziju i Ekonomski fakultet. Nekako se posložilo sve tako da je, u firmi u kojoj sam radila u to vrijeme, trebalo početi raditi na terenu, nisam odgovarala za taj posao i dobila sam otkaz. Svega nekoliko dana nakon toga saznam da ću postati mama. Kad je bebici bila godina, krenula sam tražiti posao i u svemu tome, priča se ponovila. Iako su mi doktori rekli da je prvi sin “čudo” i da su šanse da budem mama minimalne, “čudo” se ponovilo i opet sam bila u drugom stanju. Tu već više nisam ni razmišljala o zaposlenju sa dvije bebe kod kuće, htjela sam maksimalno da im se posvetim i da budem kući. Kasnije mi ni sa financijskog aspekta nije bilo privlačno da radim samo za vrtić i neke gluposti, koje se usput potroše. Sretna sam tu gdje jesam.
Volim da slikam. Koristim akrilne boje i slikam na čemu stignem. Nekad na slikarskom platnu, a nerijetko i na kutijama, tacnama, gajbicama i slično.Uvijek sam voljela praviti stvarčice za poklon drugima, nekako mi je to djelovalo pažljivo da izdvojiš vrijeme, novac, uložiš kreativnost i povežeš stvari koje osoba voli u jednu cjelinu.
Za moje uplovljavanje u kreativni svijet kriva je korona. Sjedila sam kući sa djecom, postojala je zabrana za izlazak djeci mlađoj od 18 pa nismo smjeli u šetnje. Dani su postali užasno teški i tražili smo načine da se zabavimo. Bojili smo, stvarali smo i zabavljali se kako smo znali i umjeli, a ja sam u svemu tome vidjela odušak pa sam navečer, kad oni zaspu, ostajala budna i pravila štošta. Kad više nisam imala kud sa svim, došlo je do toga da pokušam prodati pa barem za novi materijal. Pa sam napravila stranicu i pokušala nešto pokrenuti. Iskreno, bude me stid kad vidim početne radove pa pomislim: “Otkud ti hrabrost da to objaviš!?”, ali vidim napredak, a napredak se ne bi desio da nisam objavila tu prvu gajbicu.
U momentu kad sam pokrenula svoju stranicu i objavila svoju prvu gajbicu nisam ni pomislila da ću dogurati do ovog što danas imam. Mada i sad smatram da moji radovi još nisu dovoljno dobri da to može i treba pun bolje. Nekad me bude stid, pa kažem suprugu da to ništa ne valja, da odustanem, ali baš tad dođe neka nova narudžba, koja me oraspoloži i motivira.
Za ovo što radim tj. što izlazi iz moje radionice smatram da je prepoznatljivo baš po tome što je unikatno. Ne mislim samo na to da su ručni rad, nego na činjenicu da nikad nisam napravila dva ista predmeta i da je vjerovatnoća da će neko imati isto minimalna. Ne želim da prekopiram radove drugih kreativaca, osjećala bih se kao da kradem, ne samo ideju, nego i nečiji identitet i potpis.
Najviše volim platno za slikanje. Nekad mi u snovima dođe neka slika, koju želim naslikati a onda dođe dan i obaveze, pa moram da čekam do noći da to prenesem u realnost. Nekad uspije a nekad ne, ali često znam ponavljati do iznemoglosti dok ne budem sasvim zadovoljna rezultatom. Nekad slike i predmeti čekaju i nekoliko mjeseci, dok mi ne bude sve
Kad je riječ o mom načinu rada mogu slobodno reći da većinu radova radim po svom, pa onda stavim u prodaju. Ukoliko kupac dođe sa nekom svojom idejom, tražim detalje i pošaljem mu slike pred završno lakiranje, ukoliko ima ispravki. Nekad ne bude to ta nijansa koju osoba želi, ali uglavnom nisam imala zamjerke. Pakujem u ukrasni papir, mašnica, vizitka i to je to. Dostava je stvar dogovora, gdje, kad i kojom poštom.
Moja najveća inspiracija su snovi. Ne mogu da slikam nešto ukoliko nisam ‘kliknula’ s motivom. Neke motive sanjam, neke vidim u prolazu.. neki mi dođu u misli kad vidim predmet i ne mogu zamisliti taj predmet drugačije nego sa baš tom slikom. Ne volim neke ‘isprane’ motive, želim da mi svaka slika ima svoju priču. Pouku. Emociju. Volim slikati prirodu, želim da te slike izazovu osjećaj smirenosti i pripadnosti prirodi.
Često me ljudi pitaju da li imam neki uspjeh u svom radu kojim se mogu pohvaliti. Za mene je svaka slika uspjeh. Neke radim mjesecima, neke završim za 3-4 noći. Najveći izazov, a ujedno i uspjeh mi je bila narudžba slike na platnu 1m veličine – za 2/3dana. Radila sam kao manijak, a kad uz to imate i druge obaveze, jer ne mogu ja sebi priuštiti da samo slikam možete zamisliti kako je bilo ludo.
Najviše u toku crtanja volim a se prepustim slici. Opustim se. Razgovaram s mužem o planovima, obavezama i proteklom danu. Nikad sliku ne smatram završenom dok ne osjetim određenu emociju i kao da padne neki kamen sa duše, osjetite olakšanje i kažeš eh to je to. I poslije toga se jedva suzdržim da nešto ne dodam ili oduzmem, ali znate kako su rekli da djelo nikad nije završeno, samo je napušteno”
Za kraj samog razgovora od Jasmine smo dobili jednu prelijepu poruku u kojoj poručuje da svojim radovima nikad ne postajemo zadovoljni u tolikoj mjeri da se prestanemo truditi da postanemo bolji. Ono što je još istakla kao važno je to da nam drugi kreativci nikad nisu konkurencija i da ne treba da se za svoje mjesto borimo nižim cijenama nego boljim radom i trudom.
