“Uvijek sam vjerovao da što god nam dobro ili loše sudbina donese da uvijek možemo tome dati značenje i pretvoriti to u nešto vrijedno.”
Hermann Hesse
Dijana Knežević (41 ), rođena i odrasla u Travniku. Završila je Tekstilnu školu. Od samog rođenja život je baš i nije mazio, vrlo rano obolijeva od psorijaze. Kako to uvijek u životu biva, poslije svega lošeg svakom od nas sudbina pošalje naše svijetlo na kraju tunela, naše čudo. Sa 23 godine Dijana upoznaje svog sadašnjeg supruga. U njemu na prvi pogled pronalazi sve ono o čemu je maštala, ljubav, pažnju i podršku. Svoju vezu nakon godinu dana krunišu brakom. Kao kruna njihove ljubavi rađa se njihova djevojčica. Dijana sa svojom porodicom živi u Banja Luci, a svom mužu je posvetila i knjigu pod nazivom “Tišina koja odzvanja“.
Pisanjem se bavi još od osnovne škole. Pisala je sastave drugarima u školi. Prvi roman u Unicef svesci napisala je sa 12 godina. Zvao se “Ljetnja” ljubav. Ozbiljnije sa pisanjem počela je prije godinu i pol. Na nagovor prijateljice koja joj reče: “Piši, bar ti imaš o čemu.” Usudi se Dijana svoje misli, svoj život, sve dobro i loše iz života predočiti u pisanu riječ, te tako nastade njen prvi tekst – Čudo moje, za koji kaže da joj je i omiljeni.
Prvobitno je pisala za sebe, za svoju dušu . Nakon određenog vremena odlučila je da njeni tekstovi ugledaju svijetlo dana te pravi facebook grupu pod nazivom “Tišina koja odzvanja“. Podijelila je nekoliko tekstova, ljudima se zaista dopalo to što ona piše. Danas njena grupa broji blizu 2000 članova.
“Skupih tekstove i izdam knjigu, pod nazivom Tišina koja odzvanja. Korice mi je slikala od supruga sestra. Recenzije su mi pisale znane i neznane osobe oduševljene istom. Bila mi je čast”, ističe Dijana.
Nije imala sponzore, sama je sve finasirala uz pomoć njenog supruga naravno. Prvi tiraž je “planuo” za par dana. Odmah zatim izdala je drugi te potpisala ugovor sa knjižarom Kultura tako da knjigu možete pronači u svim gradovima u kojima postoji ta knjižara.
“Tišina koja odzvanja” je životna knjiga. Po recenzijama čitalaca knjiga je jako dirljiva, svaki tekst ima svoju čar. Čitaoci ističu da je to jedna jako pozitivno-neobična knjiga. Dijana je imala i promociju knjige na jednoj od televizijskih kuća.
“Kada pišem osjećam se kao da razgovaram sa najboljom prijateljicom. Sve emocije mogu da prenesem na papir, sve ono što mi je na duši”- otkriva nam kroz razgovor Dijana.
Dijana na kraju razgovora ističe kako ne piše zbog novca, ali da joj je ipak sve što radi plaćeno sa puno nesebične ljubavi, poštovanja I podrške od njene kćerkice i supruga.
U daljem tekstu možete pročitati jedan od Dijaninih tekstova iz knjige.
“Čudo moje”
(Posveta mom suprugu)
Ja ga ne bih nazvala samo imenom… To je malo, premalo za takvo ČUDO. On je čudo koje neko samo jednom doživi ili ni jednom. Volio me i voli baš onako kako smo se zakleli ONAJ DAN u DOBRU I ZLU, u ZDRAVLJU I BOLESTI u TUZI I SREĆI. Nije mu smetalo što sam ponekad tvrdoglava, nervozna i zabrinuta, nije mu smetalo ni kad sam bila bolesna, sva u ranama, krvava nemoćna. Brinuo je o meni, kupao me, hranio, mazao nemoćno tijelo, oblačio, nosio na kupanje i lijegao namještajuci da me što manje boli, govorio kako sam mu najljepša. Znala sam mu reći: “šta ću ti ja, možeš naći mnogo drugih ljepših, zgodnijih, zdravijih?” Mogu, odgovorio bi – ali tebe volim i ne lupaj gluposti. Osmijeh bi ponovo bio na mom licu jer toliku ljubav niko ne može odglumiti. Tu njegovu hrabrost da me bezuslovno voli, tu smjelost, tu borbu da mi bar na momente olakša – to ljudi nema cijenu. Ne bih znala izabrati prave riječi za toliku hrabrost. To ne može imati svako, to ne može svako ni prihvatiti. Teško je živjeti sa bolesnom osobom koja je svaka tri mjeseca u ranama po 25 dana uz to liječiti je, plaćati stan, kupovati lijekove, brinuti o djetetu, našoj curici koju sam iako takva bolesna uspjela roditi i danas ima 10 godina. Živjeti sve to od tada malih primanja, a sve preskupo to je nevjerovatna hrabrost. To se tako rodi čisto da vjerujes u ČUDA koja naprosto postoje. On je moje ČUDO i posle 16 godina braka, moj suprug, san, moj Anđeo čuvar. Hvala ti što postojiš, hvala ti za sve što činis da budemo srećni, hvala Bogu koji je odlučio da baš ti budeš onaj koji će iskreno i bezuslovno da me voli. Možda sam baš zato i ozdravila. Bog nam je podario velike blagoslove tako da danas znam da sve što se dešavalo dešavalo se sa razlogom, samo je trebalo izdržati. Volim te.