S vremena na vrijeme otkrivamo da ne možemo zaboraviti neke negativne, traumatične događaje iz svakodnevnice. Zadržavamo se ne tome što se dogodilo, oživljavamo ih u mislima i ograničavamo svoju spontanost upornim razmišljanjem o tome. Svakako svi mi osjetimo razumljivu potrebu da pobjegnemo od pritisaka svakodnevne rutine. Svi pokušavamo na razne načine naše misli o svakodnevnici okupirati nečim. Iz toga se rode I lijepe stvari I kreacije.
Naša današnja priča govori o Dolovac Edini koja je surovu stvarnost u doba pandemije (Korona virus) zamjenula kistom I bojama.
Ja sam Dolovac Edina. Živim u Sarajevu -Vogošća. Završila sam srednju školu za daktilografa. Volontirala sam 17 godina pri jednom Udruženju . Nezaposlena sam i živim sa mužem koji je invalid 100 % II kategorije.
Pa moja priča je moja želja već dugi niz godina. A početkom pandemije Korona virusa se i ostvaruje. Naime vijesti o zaraženim, umrlim jako su me brinule i dodirivale u srce. Nesreće, vrijeme u kojem živimo, neimaština, stvaranje dva svijeta ,odvajanje na bogate i siromašne utiče na ljudsku psihu. E to me napunilo negativnom energijom. Ali jednog dana sam zaista kao prvačić obukla se i otišla u knjižaru. U njoj sam kupila tempere i par kistova i obični blok za crtanje. Došla kući i počela sam crtati. Svaki dan je išla nova slika nekad I više njih, a ja sam vraćala svoj duševni mir i radost svom srcu. Kako je vrijeme odmicalo I kako sam spoznala da je to moj poziv, odlučila sam da pređem na akrilne boje i platno te i danas dan uživam u tome.
Od tog dana kao školarac kupujem pribor za crtanje, svakodnevno odvajam određeno vrijeme za ono što mi daje moj duševni mir. Svojim slikama ogradila sam se od svega što mi ne godi I što mi stvara bilo kakav pritisak.
Možda moja priča i nije baš najineresantnija, možda ima i boljih, ali smatram da je poenta moje priče jaka. Ja radim ono što me usrećuje, a kad sam sretna ja, sretna je i moja porodica I prijatelji.
Kako vrijeme prolazi moji crteži se skupljaju, a podrška ljudi iz okoline, ali I ovih koji moj rad prate putem društvenih mreža je ogromna. Ja sam najponosnija I najsretnija onda kad izmamim nečiji osmijeh.
Svoje crteže još nisam stavila na prodaju, ali I kada to bude realizovano, dio sredstava od prodaje svakog crteža ću da odvajam za djecu oboljelu od raka.
Volim djecu mnogo, volim da pomažem bolesne I njima posvećujem veliku pažnju.
“Naše je samo ono što damo, a i lijepa riječ I iskren osmijeh je sadaka”.
